Dnevnik jedne Kutinice

Ne znam koliko je radosti i tuge prošlo mojim koritom. Samo znam da sam zaboravljena, zaboravljena od vremena i ljudi.

Sjećam se davnih i lijepih dana kada sam bila neustrašiva i neobuzdana. Izlijevala sam se iz korita i tako zadobila poštovanje. Ljudi su se družili sa mnom. Djeca su se igrala u mojim plićacima, a njihove majke su prale rublje u mojoj, nekada bistroj vodi. Bila sam sretna. Nisam ni znala što me čeka u starijim danima.

Pamtim kako su ribice sretno plivale u mojoj utrobi. Svako jutro, kada bih otvorila svoje oči, sunce bi mi pozlatilo obraze. Vjetar bi se kupao u mojoj vodi, rode bi me pozdravljale, a ljudi… ljudi su se dičili mnome. Kako bih tekla Kutinom, tako bih upoznala novi, neotkriveni svijet koji je živio zajedno sa mnom. Tekla bih šumarcima i ptičice bi mi pjevale pjesmice. Utažila bih žeđ svom živom svijetu. Bila sam brza i okretna, a moje vode njihale su umorne sjene vrba igrajući se njihovim kosama.

            Više nije tako. Sada sam u umjetnom koritu. Ljudi su me ogradili kao da me se boje. Odredili su mi put kao malom djetetu, a ja sam zapravo, starija od njih. Nisam se izlila već dugo, dugo vremena.

Danas me posjete samo kada treba izvaditi loptu iz moje smeđe vode ili kada treba ošišati zelenu kosu moga korita. Žabe su jedine s kojima slavim rođendan svoga grada po kojem su mi i dali ime.

            Više se ni krošnje vrba ne zrcale u mojim očima. Sada me okružuju visoke zgrade, bliješteća svjetla semafora i prolaznici koji me ni ne primjećuju. Ljudi prolaze preko moga mosta ne osvrćući se za vremenom koje su izgubili, a ja…ja živim za njega.

            Tečem već stoljećima i prevalila sam dug put. Grad se razvija, a s njime i ja. Starija sam i drugačija. Moja je voda sada smeđa i prljava, ali još uvijek pokoju ribicu sakrijem od dugih kljunova roda koje me neumorno posjećuju iz godine u godinu.

Prijatelje koje sam srela ne mogu zaboraviti. Priče koje sam čula na svojim mostovima pričat ću onima koji ih žele čuti, a rođendane svoga grada koje sam provela na istome mjestu, ne bih mijenjala nizašto.

Znam da sam samo pod ovim nebom sigurna.

Helena Lujanović, 7.a